Čudno

Dobrodošao na moj blog. Na mom blogu ćeš naći sve ono što si možda nekada ćuo ili znaš da postoji ali nikada nisi saznao nešto više o tome. Garantujem ti da ćeš nakon svakog pročitanog posta izgovoriti moj naziv bloga!

18.08.2010.

SKRIVENE MOCI U NAMA

           Gotovo da nema osobe koja nije doživjela neko paranormalno iskustvo. Telepatija, telekineza, vidovitost... Radi li se o pukim slucajnostima ? Halucinacijama ? Ili su to dokazi da nadnaravne pojave uistinu postoje ?
          Još od prahistorije covjek je vjerovao u postojanje duhova i mogucnost da ih prizove i da
s njima komunicira. Možda je prvi parapsiholog bio lidijski kralj Krez koji je 550. pr.n.e. iskušao sedam prorocišta, tražeci da predvide šta je najuputnije za uciniti - na dati dan. Kažu da je samo prorocište u Delfima polozilo "ispit". Ipak, pravo zanimanje za paranormalne pojave nastaje sa pojavom spiritizma polovinom 19. stoljeca : 31. Marta, 1848. godine u Hydesvillu (New York). Porodicu Fox probudili su cudni udarci koji kao da su izlazili iz zidova sobe u kojoj su spavale njihove djevojcice Kate i Margaret. Roditelji su došli do zakljucka da u kuci boravi duh, a djevojcice su sa jednim spretnim medijem, krenule na turneju po SAD prizivajuci duhove po narudžbi.

NAUCNA PROUCAVANJA

            Krajem 19. stoljeca i znanost se pocela zanimati za parapsihologiju. Dok cijenjeni engleski fizicar, sir William Crookes, tvrdi da su paranormalne moci nekih medija istinite, u Londonu se formira Društvo za psihicko istraživanje (Society for Psychical Research), koje ce demaskirati mnoge obmane. Tridesetih godina pažnja se usmjerava na laboratorijske eksperimente sa ljudima obdarenim telepatijom i vidovitošcu. Rijec je o sposobnostima za koju je Joseph Rhine skovao termin ESP (ekstraculne percepcije).
            Danas su se proucavanja paranormalnih fenomena proširila na slijepe i gluhe koji svoje
nedostatke mogu nadoknaditi telepatijom. Za to je zaslužan parapsiholog Charles Honorton, koji je 1974. godine, uveo tehniku "gancfeld" (ganzfeld). Prvi eksperimenti su dali sjajne rezultate, ali nakon pažljivijeg proucavanja otkrivene su, navodno, metodološke greške. Godine 1990. Honortonova grupa je, pak, ponovila uspjehe, i pored strogih kontrola. Statistika je predvidala 25 posto tacnih odgovora. No, procenat je, medutim, iznosio 35 % posto. Vjerovatnost da je rijec o slucajnosti bila je jedan prema dvadeset hiljada.

PRISUSTVO FENOMENA

           Godine 1997. Robert Morris, profesor parapsihologije na univerzitetu Edimburg, iskušao
je osobe koje su se smatrale kreativnim. Tacni odgovori umjetnika bili su 47 odsto, a kod muzicara cak - 56 odsto. Anthony Lawrence, parapsiholog sa univerziteta Coventry se nada da ce se za deset ili dvadeset godina naci efikasni instrumenti za poboljšanje telepatskih sposobnosti svakog covjeka. Na polju psihokineze (sposobnost premještanja ili uticaja na predmete pomocu misli) koristi se "generator slucajnih dogadaja", elektronski aparat koji emituje signale (svjetlost, brojevi ili zvuci) prema slucajnom slijedu. Osoba treba nastojati da utjece na mašinu tako da rezultatima više ne dominira slucaj. Jedna analiza rezultata 800 eksperimenata iz 1989. ubjedljivo je potvrdila prisustvo stvarnog fenomena. U stvari, eksperimenti su dostigli nivo tolike tacnosti da su iskljucene metodološke greške ili obmane. Ali ni formalna besprijekornost nije zadovoljava skeptike. Pokušali su otkriti manjkavosti koje, kada se jednom koriguju, drasticno smanjuju procenat uspjeha. Jedan od najspektakularnijih psihokinetickih efekata je, na primjer, prožimanje materije. Godine 1988. Švicarac Silvio Meyer je rekao da je "snagom misli" spojio dva kvadrata, jedan od papira a drugi od aluminija. Federalna laboratirija za probu materijala u St. Galenu, koja je dobila zadatak da to provjeri, nije
otkrila nikakav znak lijepljenja ili neceg slicnog. Mnogim "nevjernim Tomama" u znanosti krajnje su sumnjivi pranoterapeuti ili bioenergicari, koji sve bolesti lijece rukama,
odnosno bioenergijom vlastitog organizma. Ipak, najteže je provjeriti takozvana "vantjelesna putovanja", iskustva u kojima subjekt, znajuci da ne sanja, "vidi" ambijent iz položaja koji je drukciji od položaja njegovog tijela. Ovoj kategoriji pripadaju i "iskustva pred smrt" : osobe probudene iz kome koje tvrde da su bile odvojene od tijela i da su susrele mrtve rodake.

SLABE TACKE

            Jedan od najvecih eksperata iz ove oblasti, parapsihologinja Susan Blackmore, smatra da je za ovaj fenomen odgovoran perceptivni ili culni poremecaj mozga. Ona smatra da se
na istim osnovama zasniva i rašireno mišljenje da covjek ne koristi više od 3-4 procenta svoga mozga, što bi znacilo da je preostali dio rezerviran za paranormalne moci.
            Ona misli da su principi funkcioniranja i mogucnosti ljudskog mozga definisani i jasni i da ne postoje "misteriozni" dijelovi u kojima se kriju naše paranormalne moci. Jedna od slabijih tacaka parapsihologije jeste nepredvidljivost fenomena. Pocetkom sedamdesetih, CIA je pokrenula tajni program za angažovanje senzitiva u špijunaži. Godine 1995. angažovani su parapsiholog Jessica Utts i psiholog Ray Hyman da ocijene rezultate.
          Ako je vjerovati zvanicnim izvještajima, zakljuceno je da su informacije bile nejasne i
dvosmislene. Po mnogima potpuno beskorisne ! Ali sve to može biti i prica za javnost, iza koje se kriju ultratajni projekti za koje se zna da postoje i na Zapadu i na Istoku. Godine je 1990. japanski elektronski kolos Sony zapoceo s projektom za provjeru da li psihicki fenomeni mogu imati neku upotrebnu vrijednost. Program je, navodno, poslije dvije godine obustavljen, jer se nije odmaklo ni korak od pocetka ! No, pouzdano se zna, da ucenjaci, medu njima i oni najugledniji, vec godinama eksperimentiraju istražujuci parapsihološke fenomena, a rezultati njihovih saznanja drže se, kažu, u strogoj tajnosti...

20.04.2010.

NESTALI SVJETOVI, ATLANTIDA

PORIJEKLO LEGENDE

Grci su svojim legendama stoljecima ocaravali ljude širom svijeta. Ikar, Prometej, Perzej, Sizif i stotine drugih cvrsto su se urezali u pamcenje citatelja.. Postoji, medutim, jedna legenda cija intrigantnost nadvisuje sve ostale. Žar s kojim se o njoj prica s vremenom se samo razbuktava i vjerojatno nikada nece ni nestati. To je prica o Atlantidi. Ispricao ju je Platon. Njegova dijela "Dijalozi" i "Timej" govore o nezaboravnom Solonovom putovanju u Egipat 583. godine pr.n.e. Ono što je Solona vuklo na putovanje nisu bile piramide, hramovi ili drugi materijalni ostaci te slavne kulture. Vuklo ga je nešto puno vrednije - znanje, znanje o proteklim vremenima. Ono što je tamo saznao od Egipatskih svecenika ni sam nije mogao ocekivati. "...O Solone, govorit cemo Tebi i Tvom narodu iz zahvalnosti prema boginji, koja je podigla i poucila vaš grad prije tisuca godina, primivši vaše sjeme, rod od Gee i Hefesta… Dakle, govoriti cemo Ti o Tvojim precima koji su živjeli prije devet tisuca godina i kazivat cemo Ti, ukratko, o zakonima i najljepšim djelima što su ih stvorili. Drugi put, govorit cemo Ti detaljnije o istim dogadajima služeci se istim spisima i svjedocanstvima. Razmotri, stoga, njihove poredeci ih sa našim današnjim i naci ceš da su tada u besprijekornom redu živjele klase svecenika odvojene od drugih, potom cehovi zanatlija, s tim što se predstavnici razlicitih zanata nisu medusobno
miješali, zatim tu su bile klase pastira, lovaca i poljoprivrednika. Ipak klasa ratnika imala je najveci ugled i privilegije. Ona je živjela odvojeno od svih klasa, a zahvaljujuci tadašnjim zakonima, nisu se nicim drugim bavili do stvarima rata… Boginja, koja vam je prvima podarila ustave i uredenje smjestila vas je na lijepo mjesto racunajuci da ce sretna umjerenost godišnjih doba dati najmudrije ljude. Dakle, boginja, kao poznavalac rata i nauke, izabra i najprije naseli ovo mjesto koje bi moglo dati ljude najslicnije onima. I živjeli ste tako sa
takvim zakonima i još boljom upravom, nadvisujuci sve ljude u svim vrlinama, kako, i
odgovara djeci i ucenicima bogova. Brojna su bila velika djela vašeg grada, kojima se mi i danas divimo. Jedno djelo, ipak, svojom velicinom i vrlinama sve nadvisuje. Jer, govore zapisi da je vaš grad uništio jednu veliku vojsku što je bezobzirno pokoravala i zauzimala cijelu Europu i Aziju napredujuci od Atlantika. To more je tada bilo plovno i imalo je jedan veliki otok ispred onog ulaza što se zove, kako vi to kažete, Heraklovi stupovi (Gibraltar). Tada, dakle, o Solone, tada se moc vašeg grada pokazala na djelu, po vrlini i snazi, a pošto je nadvisila sve po velikodušnosti i po svim ratnickim vještinama, prisiljena da se bori sama zbog bijega drugih, suoci se tako sa najvecim opasnostima i porazi napadace, ucvrsti pobjedu i od ropstva
spasi narode još nepokorene i plemenito oslobodi sve druge, koji su živjeli do Herkulovih stupova pa na ovamo ! Ali kasnije, desiše se strašni zemljotresi i poplave. U toku jednog dana i jedne noci svi vaši ratnici propadoše u zemlju, a slicno nestade i otok Altantida koji more proguta : stoga je to more neprolazno i neistraženo. Plovidbu sprecavaju veliki plicaci od blata koje je ostalo od otoka što je potonuo u morske dubine…"

Platonu je o Solonovim putovanjima pricao i Kritije :

"Kada su bogovi dijelili zemlju, neki su dobili velike, a neki male oblasti u kojima podigoše svoje hramove i žrtvenika. Posejdon je odabrao otok koji ce kasnije dobiti ime Atlantida i smjestio tamo djecu smrtne žene. Izabrao je neobicno mjesto: blizu mora, ali usred otoka, u ravnici za koju se pripovijedalo da je najljepša i najplodnija od svih poznatih nizina. U blizini ravnice, na udaljenosti od pedeset stadija (starogrcka mjera koja iznosi 192 metra) prostirala se jedna pitoma planina. Na njoj je stanovao jedan od onih ljudi što su tamo još od pocetaka, rodeni iz zemlje, neki Evenor sa ženom Leukipom. Oni su imali samo jednu kcerku, Klito. Kada je djevojka bila za udaju, majka i otac umriješe, a Posejdon, zaljubljen, leže s njom, a da bi utvrdio brežuljak na kome je živjela, okruži ga naizmjence prstenovima mora i kopna, kako joj ne bi mogli prici ljudi, jer u to doba još nije bilo lada za plovidbu. Kao bog, Posejdon je lako ukrasio novi otok  formiran u sredini prstenasta mora i kopna. Iz zemlje je izveo dva izvora vode (iz jednog je tekla hladna, a iz drugog topla voda !), a zemlji podario plodnost i raznoliko voce i
povrce…"
Kasnije su Atlantidani oko tih izvora napravili mnoge palace, terme, bazene i parkove.
razvijenom vodovodnom mrežom pitka voda se odatle dovodila do svih dijelova carstva.
Klito i Posejdon su imali deset sinova i svakom od njih su podarili jedan dio otoka.
Središnji otok dobio je najstariji sin Atlant po kojemu je Atlantida kasnije i dobila ime.
Atlant i njegovi potomci uspješno su vodili ratove sa okolnim zemljama i sam po sebi
predivan otok ukrasili mnoštvom dragocjenosti iz pokorenih zemalja. Veliki dio tog
bogatstva cinio je materijal koji se vadio u rudnicima na citavom otoku a bio je
dragocjeniji od zlata. Zanimljivo je da se i u Keltskoj mitologiji spominje narod koji je
došao "iz mora sa zapada" a bio je vješt u izradi oružja od neobicnog materijala kojeg su
zvali "bijelo srebro".
Svojim vještim rukama Atlantidani su glavni grad Atlantide, Posejdon, pretvorili u
kraljevsku prijestolnicu dostojnu bogova. Samo središte grada nalazilo se u centru
prstenova :
"…Otok, na kome je bila kraljevska palaca, imao je promjer od pet stadija
(960 metara). Otok i kopneni pojasevi bili su obloženi kamenim zidovima, a od kamena
su bili podignuti mostovi, kule i vrata na njima. Kamen je bio razlicite boje : bijeli, crveni
i crni. I zgrade su bile izradene od raznobojnog kamenja, a cijeli zid vanjskog pojasa bio
je obložen broncom, zid unutarnjeg pojasa bio je premazan rastopljenim kalajem, a zid
same akropole - mjedi koja je imala vatreni sjaj. U samom središtu, sveti hram Klito i
Posejdona, bio je nepristupacan i okružen zlatnim zidom. U ovom hramu donesen je na
svijet porod deset atlantidskih kraljeva, pa su se tu svake godine prinosle žrtve…"
Na žalost Atlantidani nisu bezbrižno uživali u bogatstvima koje su im podarili bogovi.
Nad njihovom civilizacijom uvijek je padala sjena straha a bacao ju je Pico Alto, najveci
vulkan Atlantide. Bez obzira na poštovanje i žrtve koje su mu ukazivali Pico Alto je bio
nemilostiv. U samo jednoj erupciji u vode Atlanskog okeana potopio je sav božanski i
ljudski trud. Nije dopustio da iza njega išta ostane, ništa osim legende.

OTO HENRIH MUK

Platonova prica o Atlantidi i opis njene tragicne propasti, tokom mnogih stoljeca smatrani
su legendom. Pa i danas, u naucnom svijetu ne postoji jedinstveno mišljenje da li je ova
hipoteticna civilizacija uistinu postojala. Možda jeste, a možda i nije... Postoji mnoštvo
pretpostavki i naucnih hipoteza o tome da li je Atlantida uopce postojala, gdje se nalazi i
zašto je (i kako) išcezla s lica naše planete. Najvažniji izvor o njenom sjaju nalazimo u
Platonovim "Dijalozima" (Timej) u kojima navodi pricu koju je za vrijeme svog boravka u
Egiptu, oko 583. godine pne., cuo grcki filozof Solon.

Gdje Se Nalazila !?
Nekada, u davna vremena, iza moreuza "Herkulusovi stubovi" (Gibraltar), zabilježio je
Platon, prostirao se veliki otok koji se zvao Atlantida. Otok je imao površinu oko 154.000
kvadratnih milja, a na njemu je živjelo oko 20 miliona ljudi. Zemlja je obilovala toplim
izvorima, a u šumama su živjeli slonovi i druge africke životinje. Plodne ravnice bile su
ispresjecane mnogim kanalima, koji su služili kao vodeni putevi za prijevoz razne robe i
poljoprivrednih proizvoda. O bogatstvu ove hipoteticne civilizacije govori podatak da je
njen glavni grad bio opkoljen visokim bronzanim zidovima, a dvorci, vile i hramovi bili su
prekriveni zlatom i srebrom.
Od 12.000. pa sve do 9000. godine, Atlantida je gospodarila tim dijelom svijeta,
upravljajuci gigantskom mediteranskom carevinom, koja je dopirala sve do Egipta i
Italije. Atlanti su se borili za stvaranje takve državne zajednice u kojoj bi ideali bratstva i
prijateljstva predstavljali najvece blago. No, "jednoga užasnog dana i jedne užasne noci",
navodi Platon, "Atlatidu je progutalo – more ! "Od tada do danas o njoj je napisano preko
20.000 knjiga u kojima se iznose bezbrojne pretpostavke. Jednu od posljednjih napisao
je austrijski inženjer Oto Henrih Muk, covjek veoma širokih pogleda. Muk naglašava da je
Platon govorio istinu i dodaje da se Atlantida mogla nalaziti u blizini Azorskih otoka,
koji leže na udaljenosti od 1.200 kilometara od Europe.
Šta Je Zapamtio Kromanjonac ?
Ako je to tako, ova je blistava imperija zasigurno imala svoje kolonije na Starom
kontinentu. Ali, gdje ?! Primitivna keramika i primitivno oruše Neandertalca govore o
tome da je Europa u ta davna vremena još uvijek preživljavala - kameno doba ! Muk je
obratio pažnju da je Kromanjonac, koji je bio viši rastom i koji je bio na daleko višem
kulturnom nivou od Neandertalca, živio otprilike u isto vrijeme s Atlantima. Izvanredne
slike divnih ljudi sa bronzano obojenom kožom u pecinama Španjolske i južne Francuske
danas se pripisuju umjetnickim vizijama covjeka iz Kromanjona. Njegovi ukrasi, orude za
rad i drugi predmeti, bili su izradeni vještije i sa znatno više umjetnickog ukusa od
neandertalskih. Drugim rijecima, to su ostaci jedne visoko razvijene kulture, koja u
mnogo cemu predstavlja kontrast u odnosu na primitivni nacin života neandertalskog
covjeka !
Istražujuci grobove Kromanjonaca, Muk je iznio pretpostavku da su oni bili stanovnici
Atlantide. On je obratio pažnju i na sljedecu cinjenicu : ogromne oblasti Europe za
vrijeme egzistiranja hipoteticne civilizacije bile su još prekrivene snijegom i ledom, jer su
gleceri poceli da se tope i nestaju tek u 11. milenijumu prije nove ere. Zašto !?
Zašto topla Golfska struja, koja danas zagrijava obale Europe, nije tada funkcionirala !?
Da je u tome nije možda sprijecavala neka golema prirodna pregrada - Atlantida - pita se
Muk i dodaje da je Golfska struja zapljuskivala obale legendarnog kontinenta, da je
upravo ona stvorila onu blagu klimu o kojoj je s oduševljenjem govorio Platon !? Postoje
li dokazi za takvu tvrdnju ? Da, postoje !
Kakvu Tajnu Skrivaju Jegulje ?
Muk ih je pronašao u neobicnom i za sada neobjašnjivom ponašanju europskih jegulja.
Napuštajuci svoj zavicaj - Sargasko more, koje se nalazi jugozapadno od Azorskih otoka,
jegulje se upucuju Golfskom strujom i, reklo bi se potpuno besmisleno, putuju u Europu i
završavaju u rijekama koje se ulijevaju u Mediteran. Nakon nekoliko godina jegulje se
vracaju u Sargasko more, gdje polažu ikru i završavaju svoj životni ciklus. Šta ih nagoni
na tako opasna putovanja ? Znanost na to još nije dala definitivan odgovor. Možda se,
kaže Muk, na to pitanje može dati sljedeci odgovor : kada su se instikti jegulja tek
formirali, slatke rijecne vode na Atlantidi, u kojima su one mogle da nadu utocište od
morskih grabljivica, nalazile su se sasvin blizu Sargaskog mora. Slijepi instikt ih i danas,
hiljadama godina nakon nestanka Atlantide, i dalje tjera na duga i neizvjesna putovanja tokovima Golfske srtuje! Muk je slijedio trag koji je Atlantida kao svojevrsni most mogla
da odigra izmedu Europe i Amerike. On je obratio pažnju na slicnost egipatskih,
srednjoamerickih i južnoamerickih piramida u dolini rijeke Moce. Zatim na slicne
elemente u kulturama Baska i Maja. Muk piše o jednom baskiskom misionaru koji je bio
zapanjen kada je otkrio da ga ljudi u džunglama Guatamale odlicno razumiju i da koriste
slicna oruda pri obradi zemlje kao i njegov narod.
Šta Je Nacinilo Depresije U Atlantiku ?
Platon je tvrdio da je Atlantidu progutalo more. Muk je u svojim istraživanjima poceo
da traga za "izgubljenim kontinentom" i po dnu Atlantskog oceana. Zahvaljujuci
oceanografiji, nauka danas raspolaže detaljnom kartom morskog dna. Dno Atlantika
podjeljeno je na dva dijela velikim podvodnim grebenom cija visina pod morem dostiže
3000 metara, a proteže se od Islanda do Antarktika. U podrucju Azorskih otoka taj se
greben širi u plato širine 400 i dužine 1000 kilometara. Sjeverno od njega podižu se
podvodne vulkanske planine. Pojedini njihovi vrhovi uzdižu se nad površinom oceana.
To su danas Azorski otoci, ciji oblik i razmjere uveliko podsjecaju na, Platonovu Atlantidu.
Pri razvijanju svoje hipoteze, Muk je bacao poglede i na priobalne regione sjev-americkog
kontineta. U rejonu grada Carstona, u Južnoj Karolini (SAD), aerofoto-snimanjem 1930.
godine nacinjena je karta cjelokupne oblasti, koja neodoljivo podsjeca na bojno polje
prekriveno sa oko 3.000 okruglih i ovalnih kratera, ciji su "grudobrani" okrenuti prema
jugoistoku. To je po mišljenju Muka veoma ozbiljan dokaz u korist hipoteze da su kratere
stvorile krhotine nekog nebeskog tijela koje je doletjelo iz sjeverozapadnog pravca.
Razumje se, udubljenja u Južnoj Karolini su znatno manja od dviju ogromnih depresija
koje se nalaze na dnu Karipskoga mora; one dostižu dubinu od 9.000 metara i imaju
površinu od 500.000 kvadratnih kilometara. Kakve su ogromne sile stvorile ta gigantska
udubljenja na morskom dnu i šta je izazvalo pojavu vrtaca na obali Južne Karoline ?
Katastrofa Je Došla S Neba !
Platon pominje odstupanje u kretanju zvijezda i ogromnim požarima na Zemlji", koji su
pratili katastrofu Atlantide. Muk smatra da je u skretanju zvijezda rijec o asteroidu.
Matematicki proracuni rezultiraju njegovima zakljuckom da je asteroid "dospio" iz pravca
asteroidnog pojasa Adonis i pri orbitiranju oko Sunca po opasnoj ekscentricnoj
orbiti skrenuo s nje i obrušio se na Zemlju ! Slicno gigantskoj raketi, asteroid se iz
zapadnog pravca spuštao na Zemlju. Sudeci prema velicini podmorskih depresija, Muk
pretpostavlja da je precnik kozmickog giganta dostizao oko - 11 kilometara ! Na visini od
oko 300 kilometara asteroid je zbog zapaljenog vodonika poceo da sija jarko crvenom
bojom. Za njim se vukao rep zapaljenih gasova, dugacak oko 60 kilometara. Pri prodoru
kroz atmosferu, on se raspao na manje dijelove. Dva džinovska dijela asteroida, svaki
težak od mnogo milijardi tona srucila su se u ocean, stvorivši portorikansko udubljenje,
a manje krhotine izrovašile su tlo u Južnoj Karolini. Ti udari apokalipticke snage izazvali
su eksploziju koja je zahvatila ogromnu teritoriju. Još dva gigantska komada asteroida
pogodila su Zemljinu koru na veoma osjetljivom mjestu - u rejonu Atlantskog grebena i
aktivirale sve vulkane u njegovom lancu. Stravicna kataklizma zahvatila je Atlantidu i
pretvorila je u pustoš.
Zašto Su Nestali Mamuti ?
"Za jedan užasan dan i jednu užasnu noc", kako je pisao Platon, "Atlantida je išcezla".
Još dugo su nakon toga zemljotresi potresali kontinente, pa je sjeveroistocni dio Južne
Amerike potonuo u Atlantik, a njen sjeverozapadni dio izronio iz voda Pacifika, prenoseci
gradove s nivoa mora do vrhova današnjih Anda. Istodobno, gigantski crni oblaci,
ispunjeni otrovnim gasovima, gušili su ljude i životinje širom naše planete. Kao dokaz za
tu hipotezu Muk navodi iznenadni nestanak mamuta. Preživjevši desetine hiljada godina
u Sibiru, koji do tada nije bio pod ledom, oni su iznenada uginuli. Svi do jednoga !
Autor hipoteze tvrdi da je oblak otrovnih plinova te kolose ubijao na licu mjesta.
Po njegovom mišljenju, nije iznijeta još ni jedna cinjenica koja bi objasnila iznenadno
smrzavanje dlakave sabrace slonova, niti se zna šta je to što je uticalo da se Sibir
pretvori u gigantski frižider. Da li je pogodak asteroida doveo do oscilacije Zemlje za
vrijeme njenog rotiranja, što je izazvalo predislokaciju polova i naglu izmjenu klime,
postavlja Muk pitanje i dodaje da su se u ogromnom crnom oblaku mogle nalaziti i one
kolosalne kolicine vode koje su izazvale svjetski potop o cemu govore legende mnogih
naroda. Interesantno je da Platon ukazuje na "more blata" koje je za duže vrijeme
onemogucilo plovidbu brodova izvan Gibraltara. Godine 1822. arheolog Leonard Vulej
zapoceo je radove na iskopavanju grada Ura, prijestolnice drevnih Sumerana. Ispod
grobnica prvih careva, ekspedicija je otkrila sloj mulja i prljavštine, debljine gotovo tri
metra. U istom sloju nisu bili otkriveni nikakvi arheološki ostaci. Baš nikakvi. Sve što je
do tog vremena postojalo, kao da je netragom išcezlo !
Radanje Nove Civilizacije
Prema Mukovim proracunima, covjecanstvu je bilo potrebno tri hiljade godina da bi se
oporavilo od katastrofe izazvane padom asteroida. Skoro sve to vrijeme ogromni crni
oblak vulkanske prašine visio je nad sjevernom Europom. Za one koji su preživjeli
kataklizmu, život pod tim oblakom predstavljao je kratku i tešku borbu za opstanak.
Ljudi su lutali pod crnim nebom, na kome se Sunce samo ponekad pojavljivalo kao
daleka fatamorgana; a u vrijeme kada je covjecanstvo stvorilo nove uvjete za razvoj
svoje civilizacije - to je bilo u cetvrtom mileniju prije nove ere - od Atlantide je ostala
samo legenda. Sva dostignuca nekadašnje znanosti, umjetnosti i kulture uopce, bila su
zbrisana. Covjecanstvu je bilo potrebno još 6.000 godina da bi steklo nova znanja; njih je
koristio i Muk da bi postavio svoju teoriju o uzrocima propasti blistave Atlantide.

18.04.2010.

SLUCAJ AMITYVILLE

UVOD
Postoje li zaista uklete kuce, zagrobni život, sablasti koje lunjaju izgubljene u vremenu i opsjedaju ljudske umove ? Jesu li kuce poput spužvi koje upijaju sve naše emocije tokom
godina ? Ako vas imalo zanima opsjednutost i duhovi, vjerujem da ce vam se ovaj tekst
svidjeti. Naime slucaj Amityville je jedan od najpoznatijih slucajeva ukletih kuca.
O toj sablasnoj kuci na Long Islandu napisane su mnoge knjige i snimljeno cak 8 horror
filmova od kojih je onaj prvi u sedamdesetima bio velik hit.
ISTORIJA KUCE
Holandska kolonijalna kuca izgradena je davne 1928. godine, navodno na prostoru na kojem su živjeli oboljeli Indijanci te gdje su odmah bili i pokopani. Nakon toga pa sve do 14. Novembra, 1974. godine nema nikakvih informacija o kuci niti prica o opsjednutosti.
POKOLJ PORODICE DeFeo
Oko 03:15 ujutro, 14. Novembra, 1974. godine, 22-godišnji Ronald DeFeo ustao je iz kreveta i uzeo svoju 35mm pušku i izašao iz sobe. Ronaldovi roditelji, dvije sestre i dva brata su ubijeni te noci, svaki od njih pogoden u glavu straga. Nakon nekoliko dana Ronald je priznao ubistva iako je kasnije tvrdio da je policija priznanje iz njega izvukla batinama. Na saslušanju 22. Novembra, 1975. godine Ronaldov advokat uložio je žalbu braneci svoga klijenta ludilom. Žalba je odbijena i Ronald je osuden za 6 ubistava 2 stepena te kaznom po 25 godina za svako ubistvo (150 godina ukupno). Danas se nalazi u strogo cuvanom zatvoru u Danemorrai. Ronald DeFeo i dalje tvrdi da je cuo glasove koji su ga proganjali neko vrijeme dok je bio u kuci te da je bio opsjednut. Govorili su mu "Pobij ih, pobij ih sve !". Svemu je bila kriva nadprirodna sila koja se tamo nastanila. Uprkos odluci porote, zaista postoji nekoliko pitanja u DeFeo slucaju na koja još ni danas nema odgovora, samo nagadanja. Tako npr. Puška kalibra 35mm pri pucnju proizvodi veliku buku. Kako to da se ni jedan od šest clanova obitelji nije probudio pri prvom
pucnju, te kako to da se ni jedan od njih nije borio nego su umrli, ubijeni s leda u krevetu dok su spavali ? Zatim ubistvo se dogodilo u 03:15 ujutro, po zimi. Ostale kuce su na malom razmaku od one u kojoj je živjela porodica DeFeo. Nitko od susjeda nije cuo pucnjeve iako je puška opalila šest puta.
OBITELJ LUTZ
George i Kathy Lutz znali su nešto malo o DeFeo pokolju, samo da je mladic pobio cijelu svoju porodicu, kada su odlucili kupiti kucu. To im nije smetalo pri kupnji. "Agentica zapravo nas nije smatrala za ozbiljne kupce," Prisjeca se Kathy. "Mislim da joj je samo dosadilo prekapati razna mjesta jer nisu imala sve što smo mi zahtijevali. Stoga je odlucila pokazati nam nešto što je smatrala da je izvan našeg dohvata. Potpuno se iznenadila kada smo joj rekli da cemo uzeti kucu. "Kuca je bila odmah uz vodu zajedno s malim molom, garažom i bazenom. Bila je dovoljno velika i za Georgov ured", ali bila jenešto skuplja nego što su namjeravali potrošiti. Ukratko bila je kao savršena za njih, za podizanje porodice. 18. Decembra, 1975. godine, nešto više od godinu dana od kako se je dogodio pokolj u kuci George, Kathy, njihova djeca te pas Harry uselili su se u kucu. Dan nakon useljenja porodica Lutz pozvala je velecasnog Mancusso da blagoslovi kucu. No kada je velecasni zapoceo ceremoniju nevidljiva sila napala ga je, a kroz kucu je navodno odjeknuo užasan glas govoreci im "Izlazite !". Kasnije strucnjaci za parapsihologiju zakljucili su da je blagoslovljene kuce izazvalo zlo, probudilo ga te
zapocelo lancanu reakciju dogadaja koje ce uticati na Lutzove još godinama. Uprkos paranormalnoj pojavi, velecasni je dovršio ceremoniju te otišao iz kuce. Kasnije u
samostanu velecasni je bio napadnut drugi put od nevidljive sile, ovaj put puno jace. Završio je s teškim ozljedama i borio se za život nekoliko dana u bolnici. Iako je bio teško ozljeden cim je došao k svijesti pokušao je kontaktirati Kathy i Georga te ih upozoriti. Želio im je reci da odmah napuste kucu. Stalno ih je pokušavao kontaktirati telefonom no svaki put kada bi se linija uspostavila i kada bi pocelo "pozivati" nešto se dogodilo i linija se prekinula. U meduvremenu cudne stvari dogadale su se i Lutzevima. Polagano ih je kvarila demonska sila. Bilo je poput neke nocne more. Cak i danas Lutzovi imaju problem odvojiti ono što se je zaista dogodilo od onoga što se dogadalo samo u njihovim umovima. Nakon prvih 36 sati George je poceo osjecati da nešto nije uredu. "Prije Amityvilla ne sjecam se da sam se ikada jako uplašio", kaže
George. Jednostavno nisam takav tip osobe koji bi odmah skocio kada bi nešto zašuškalo
u mraku. Ali napad na mene zapoceo je tako cudno da tek kada smo otišli iz kuce i kada smo se poceli prisjecati dogadaja shvatio sam da sam zapravo bio napadnut". "Jednostavno se nisam mogao zagrijati", prisjeca se danas. Poceo je provoditi sve više vremena uz veliki, otvoreni kamin u dnevnoj sobi, odvajajuci se od vatre jedino da bi nacijepao još drva ili da provjeri termostat koji je konstantno ocitavao svega 8 stepeni u sobi. (Istraživaci paranormalnoga nazivaju ovo manifestacijom psihicke hladnoce, sposobnost duha da iscrpi temperaturu iz žrtve ili iz sobe. Ta energija, koja prouzrokuje hladna mjesta u prostoriji, je pretvorena u negativnu energiju koja se okrece protiv žrtve od koje je uzeta). Kathy je takoder nešto osjecala. Iako su George i ona bili u braku kratko vrijeme bila je sigurna kako dobro razumije svoga supruga. Sada joj se cinilo kao da se mijenja na gore. "Cak nocima kada bi se uspio odvojiti od kamina te kada je došao spavati u krevet uvijek bi se budio oko 03:15 ujutro, obukao se te izišao van šecuci okolo po snijegu do mola. George je bio uredna i cista osoba no najednom je poceo zaboravljati cak i na licnu higijenu. Kamin mu je postala opsesija". Sljedecih 28 dana Lutzevi su prolazili kroz svoj licni pakao. George se nastavio buditi svako jutro u 03:15, tacno vrijeme kada je DeFeo pobio svoju obitelj, sa snovima i vizijama njihovih smrti, na hiljade muha skupljalo bi se u sobi. Voda u WC-u koji se je nalazio na spratu pocrnila
je poput tinte, namještaj i stvari bile su bacane s jednog kraja sobe na drugi. Mala Amy sprijateljila se s nevidljivom jedinkom koju je zvala Jodie, a njihovom sinu Gregu prozor je zdrobio prste no kasnije su rane nestale. Cak se i pas poceo mijenjati, režao je i lajao na sve te se skrivao po kuci. 15. Januara, samo 28 dana nakon useljenja, Lutzevi su pograbili nešto odjece te pobjegli u strahu. Za sobom su ostavili vrijednost vecu od 40 000 $, automobil, antikvitete, camac, odjecu, igracke…
WARRENOVI
Warrenovi su 2 od 9 ljudi koji su pokušali istražiti dogadanja u kuci. Upleli su se u slucaj kada su se upoznali s velecasnim Pecararo koji ih je zatim upoznao s Lutzevima. Lutzevi su se tada vec preselili kod Kathyne majke. Prvi puta Warrenovi su ušli u kucu s reporterom Chanell 5 vijesti, profesorom s Duke univerziteta i predsjednikom americke udruge za paranormalna istraživanja (SPR). Prvi dan Lorraine Warrner non-stop je primala vizualne i audio vizije o tome što se dogodilo u ovoj kuci. Nakon toga Ed Warren zaputio se u podrum gdje je ugledao sjene kako se pomicu. Sjene su ga pokušale oboriti na zemlju. Nakon što ih je na kratko uspio otjerati, napad je ponovljen, ovoga puta su ga pokušale podici s zemlje. Ed je tada shvatio da je ovo jedan od vrlo teških slucajeva zla, no nije mogao ni zamisliti koliko je uistinu težak. Lorriane je bila uplašena cak i prije ulaska u kucu. Prije polaska uzela je sa sobom relikviju oca Pia koje su stigle poštom dan ranije od nepoznatog pošiljaoca. Dok se uspinjala na 2. sprat, osjetila je nevidljivu silu koja je pokušava usporiti, poput vala vode koji se je spustio na nju odozgo. Ušli su u Missynu sobu. U Missynoj sobi namještaj je ostao potpuno isti tj. onaj koji je imala obitelj
DeFeo. Lutzeva djeca spavala su u krevetima u kojima su pogubljena DeFeova braca i sestre. Osjecaj u sobama bio je apsolutni horror. Ed i Lorriane otišli su iz kuce oko 01:15 ujutro, pod velikim utjecajem onoga što se je dogodilo ovdje. Toliko su bili preplašeni da su se zaklinjali da se nece vratiti… ali jesu i rodena je Amityville legenda…
ZANIMLJIVOSTI
Postoji još nekoliko zanimljivosti vezano uz ovu horror kucu, a koje se nisu dogodile u samoj kuci. Steven Kaplan, covjek koji je pokušao podvaliti Warrenovima prijevaru iz ljubomore što on nije dobio slucaj poceo je pisati knjigu The Amityville Conspiracy o tome kako je sve to velika prijevara. Dvije sedmice prije izdavanja knjige Kaplan je doživio srcani udar i umro. Jay Anson, autor knjige The Amityville horror, kada je bio na posljednjem poglavlju knjige takoder je doživio srcani udar, ali je i preživio. Nedugo zatim poceo je pisati novu knjigu 666 i Antikristu te je ponovo imao srcani udar, ali ovaj puta je i umro. Slucajnost ?
Slike
ZAKLJUCAK
Dogadaji s ovom kucom su u najmanju ruku zanimljivi. Najveca prevara ili najveci slucaj paranormalnoga ? U kuci i danas živi obitelj, ali uporno tvrde da u kuci nema nikakvih paranormalnih pojava niti duhova. Možda samo imaju srecu, za sada ? Možda zlo samo spava medu zidovima kuce, cekajuci da ponovo bude izazvano. Možda zaista postoje mjesta s kojih zraci energija, koja su zla i koja su predvidena jedino za dom zlim dušama. Postoji mnogo "Možda"… Jedno je sigurno, ova kuca ima veliki utjecaj na ljudski um, ako ništa onda morate barem priznati da kuca izvana izgleda zaista zastrašujuce.

28.03.2010.

SVIJETLECA PRIKAZA ŠIRI STRAVU U KUKULJANIMA

Malo, bijelo, sluzavo i svjetlece "neidentificirano" stvorenje, iako se vec nekoliko dana ni ne oglašava, ni ne prikazuje, kod mještana sela uz Rjecinu, ali i šire, izaziva veliku pažnju. Pocetne price, u meduvremenu prepricane hiljadu puta, po sistemu narodne predaje doživjele su nesvakidašnje modifikacije, pa se o "neidentificiranom" vec može štošta cuti, nerijetko i ono što nema nikakve veze s temeljnim dogadajem.
A sve je pocelo sasvim obicno. Kukuljanske djevojcice i djecaci Gloria Zaharija (11), Darko Lukin (13), Boris Juretic (17), Andrea Vrabic (14), Jelena Juretic (12) i Virna Kukuljan (11), proveli su još jednu dosadnu subotnju vecer na autobusnoj stanici smještenoj na ulazu u selo, svome omiljenom okupljalištu. I onda su, još uvijek nicim izazvani, ali i sasvim iznenadeni nagonom za štetnju, jer inace to im nije uobicajena radnja, odlucili oko 19.30 sati prošetati cestom u smjeru susjedne Trnovice.
"I idemo mi tako, u prvoj grupi, Darko, Jelena i ja, a iza nas ovi drugi, kad odjednom na Batici ugledasmo nekakvu svjetlost koja dolazi iz šume. Okrenusmo se prema njoj i na jedno petnaest - dvadeset metara vidimo nešto bijelo, visine oko pola metra, sa glavom na kojoj su se vidjele samo oci koje su sad bile crvene, sad zelene, sad florescentno bijele kako kraj drveta stoji i gleda na nas. Darko je bio na dva metra od njega, on se skamenio, a mi smo vrišteci poceli bježati na cestu", prica Glorija.
"Bježala je i ova grupa iza nas, to cudo je cviljelo, lupalo i grebalo s onim rukama gdje su mu umjesto prstiju bile kao kandže i sve je po boku klizilo za nama, jako pušuci, svetleci i bijeleci se, kao da ga je neko cijelog posuo brašnom. Onda je i Darko nekako pobjegao, pao na cestu i poceo histericno vrištati, mi smo ga podigli i nekako pobjegli do autobuske stanice, a to je letjelo za nama. Mislim, letjelo, ma ne po zraku, vec po zemlji, vuklo se po boku takvom brzinom da se ustvari vidjela samo ta bjelina kako klizi za nama. Od stanice smo pobjegli pred kapelicu, ludi od straha, ma to je sad došlo iz kanalcica koji izmedu kuca vodi do tog šumarka, gdje smo ga prvi put i vidjeli. Onda smo pobjegli na drugi kraj sela - do malinice, a to je došlo za nama. Kad smo vec bili ludi od straha, Andrea nam je rekla da to sjedi na ogradi od jedne stare kuce, odjednom je odljigavilo preko našega mostica i nazad u šumu. Ne mogu vam reci koliko smo se prestrašili, a trebalo je poci kuci. Nekako smo došli, plašili smo se da nam niko nece vjerovati u to što nam se dogodilo, te nikome nismo tu noc ništa ni govorili", prica Gloria Zaharija. No, kako klinci rijetko što mogu sakriti roditeljima, a njihov strah bio je više nego vidljiv, roditelji su vrlo brzo saznali citavu pricu."Moja Andrea je došla kuci sva blijeda, na moje inzistiranje ispricala mi je citavu pricu.
Prvo sam joj rekla da prestane izmišljat, no kako nije odustajala cak sam joj i zaprijetila batinama, totalno iživcirana takvim glupostima. Ali, iz minute u minut njezin je strah rastao umjesto da se stišava i onda sam iznova zatražila da mi preprica citav dogadaj i shvatila sam da dijete ponavlja pricu od rijeci do rijeci, tresuci se kao prut i ja joj vjerujem. Tim više što su i ostala djeca roditeljima ispricala identicnu pricu",
kaže Andreina mama Dunja, dodajuci kako su tu citavu noc psi bjesomucno lajali,osjecalo se nešto cudno u citavom mjestu, a klinci koji su imali bliski susret s "neidentificiranim" spavaju s roditeljima, ni u ludilu ne pomišljaju na izolaciju u vlastitoj sobi.Kako je ostatak društva još bio u školi, Gloria nas je odvela do mjesta zbivanja i pokazala drvo iza kojeg je izvirio "bijeli stvor bez nosa i usta, s ogromnim raznobojnim ocima i nogama koje kao da nisu noge nego umjesto stopala ima nešto okruglo" i na drvetu su lijepo vidljivi tragovi kandži, a ispod drveta dubok vodoravan trag kao da je netko vukao balvan. Vjerujte, jezovito, tim više što na kori drveta uistinu postoje tragovi nekakve osušene i skorene sluzi, a klinci se lijepo rekli da se "strašni mališan" ljigavi.

U 14:20 pristigli su i ostali akteri price iz škole, te smo upitali Darka što je to bilo.

"A šta ja znam šta je bilo, strašno sam se uplašio, pa ja sam bio na dva metra ispred toga, to je cviljelo, lupalo, bljeskalo, a ja se nisam mogao pomaknuti. Još se bojim, još me je strah i mi, kad padne mrak, uopšte ne izlazimo iz kuca. Ne znam dali bi preživeli opet isto, i onda sam se srušio jeli od straha, od šoka ili necega drugog. A znate šta, nama nitko ne veruje, ali to je stvarno bilo tako. Šta je to bilo, ni je sam ne znam, ali znam da sam ga vidjeo i cuo. Iduce vece smo vikali s ceste - mi te se ne bojimo, pokaži se, a ali se to se ni pokazalo vec je iz šume lupalo, vriskalo i šta ti ja znam šta vec ne".


Da nisu samo djeca imala bliski susret s "necim tim" potvrduje i gospoda Ivka Kukuljan
zvana Micica koja je imala slicno iskustvo krenuvši jedne noci u štalu…

"Ušla sam unutra, kad ono s poda gdje je nekad bilo sijeno, cujem nekakvo puhanje, kao da neko kašlje, hripce, ali nije covjek vec nekakav glas, ne mogu vam opisat kakav, stravican", govori Micica i nastavlja, "nisam ja cekala da se to pokaže, nisam ga videla ali sam ga cula, pobjegla sam što sam brže mogla, baš cu ja vraga cekat. Cujte, uplašila sam se, ma strašno sam se uplašila, sad idem po danu u štalu, više po noci ne smijem, a nebi ni išla, nizašta na svijetu".

Mještani spominju i vozaca "Autotroleja", Ladislava, koji je takoder imao susret s
"neidentificiranin".

"Da ja sam cula da je Ladislavu dok je vozio autobus iz Martina za Lopace, odjednom nešto bijelo proletjelo preko ceste, te mu se autobus sam od sebe ugasio, svjetla su se pogasila i da ga je upalio tek kad je to bijelo nestalo. Šta je tu bilo ne znam, jer ja u autobusu nisam bila, tako se prica…", govori jedna vremešna stanovnica Kukuljana.

Sve u svemu, i staro i mlado u Kukuljanima boji se mraka, psi laju vec sedmicu dana nesmanjenim intenzitetom, cudni stanovnik šume trenutno se pritajio, osim što se lupom i svojevrsnim cviljenjem koje dopire iz šume s vremena na vrijeme izdaje. Mnogi priznaju strah, a neki odmahuju rukom kako su to sve izmišljotine. Nelagoda se uvukla u svaku poru seoca na izvoru Rjecine, a da je stvar ozbiljno shvacena potvrduje i "izlazak na teren" nacelnika opcine Jelenje Branka Juretica, ali i pripadnika policije. Što je to što straši mještane još uvjek je nepoznanica, Kukuljani vec desetak dana ne spavaju mirnim snom.

"Mi necemo spavati dok se ne sazna šta je to bilo", jednoglasni su u odgovoru mještani, neovisno kojoj starosnoj dobi pripadali.

25.03.2010.

MISTERIOZNE LOPTE PADAJU SA NEBA

Stanovnici Južne Afrike još i dan danas ne znaju odakle poticu dvije kugle koje su krajem Marta, 2000. pale na dvije farme nedaleko Cape Towna.
Prva kugla je pala na farmu pored grada Worcestera (oko 100 km od Cape Towna) a druga, takoder na farmu, pored grada Durbanvile na samom rubu Cape Towna. Obje su bile metalne. Prva je bila teška oko 30, a druga oko 50 kilograma. Cini se da su nacinjene od celika a na jednom dijelu se nalazio spoj zakovicama. Odjel civilne avijacije zatražio je od policije da prikupi objekte i ispita svjedoke kako bi se saznao uzrok te pojave. Svjedoci su izjavili da su kugle bile usijane kada su pale i trebalo je više od pola sata dok se nisu dovoljno ohladile da se mogu pomaknuti. Peter Viljoen, na ciju je farmu pala jedna od kugli, kaže da su radnici, prije nego
što su ugledali kugle, culi nešto slicno pucnjevima iz puške. Krater koji je nastao bio je dubok 20-tak centimetara. Drugi objekt je bio nešto veci, oko metar visok, a 1.5 metar širok a na jednom kraju je imao vratašca. I prilikom pada drugog objekta svjedoci su culi slicne pucnjeve. List The Star prenio je izjave astronauta koji su rekli kako se možda radi o dijelovima satelita ali, nisu mogli sa sigurnošcu potvrditi tu informaciju. NASA je vec ranije najavila da bi se neki dijelovi satelita Pegasus mogli srušiti na zemlju.
Slican slucaj desio se nekoliko godina ranije u SAD-u. Ogromna sjajna kugla pronadena je u jarku pored autoceste. Pošto je NASA opovrgnula informacije da se radi o dijelu njihovog satelita sumnja je prebacena na SSSR. Na kraju se uspostavilo da se radilo o lusteru koji je ispao sa kamiona a bio je namijenjen uredenju kockarnice.

24.03.2010.

GRAVITACIONO BRDO I KAMENJE KOJE ZVONI

Ponekad su se mogle cuti price o mjestima na kojem bi automobili bili uzdignuti od zemlje nekom nevidljivom silom. Takvo mjesto se zvalo Gravity Hill (Gravitaciono brdo) i nalazi se negdje u Baltimoru u Marylandu.
U Januaru, 1980. tim projekta Enigma uspio je ponovno otkriti gravitaciono brdo na sjeverozapadu Baltmorea uz cestu koja prolazi prirodnim podrucjem Soldier’s Delight. Iz prve ruke smo se uvjerili u djelovanje tog neobicnog fenomena. Ako ostavite automobil pri dnu gravitacionog brda, izbacite ga iz brzine i otpustite rucnu kocnicu, on ce se lagano pomicati oko 150 metara prije nego se zaustavi. Golim okom se vidi da je na tom dijelu lagani nagib a automobil se kretao uzbrdo. To što smo vidjeli definitivno je razbilo svaku sumnju koju smo imali prije samog istraživanja. Na srecu lokalni suradnik projekta Enigma, Mike Gilbert bio je geometar tako da nam nije trebalo puno vremena da ga nagovorimo na poduhvat. Mike je detaljno premjerio i oznacio cestu i pažljivo zapisivao sve detalje. Kada nam je pokazao rezultate svog istraživanja bili smo prilicno iznenadeni. Nagib koji se nama cinio kao uzbrdica u stvari je bio lagana nizbrdica. Uspjeli smo dokazati da u stvari Gravitaciono brdo ne postoji i da na tom dijelu ceste vladaju prirodni zakoni kakve poznajemo. Sva misterija fenomena bila je produkt ciste opticke varke. Prijavljena su još najmanje tri slicna slucaja u Marylandu ali ih nismo istražili. Znamo za još neke slucajeve u drugim podrucjima SAD-a i Kanade. "Nešto zastrašujuce ne valja ovdje", napisao je u svojoj knjizi Ivan T. Sanderson kada se osvrnuo na fenomen kamenja koje zvoni. S malo previše jeftine sentimentalnosti Sanderson opisuje sedam jutara nabacanog kamenja na podrucju Upper Black Eddya, grada u sjeveroistocnom dijelu Pennsylvanije uz samu granicu države New Jersey.Kao da sedam jutara nabacanog kamenja visokog tri metra usred šume nije bilo dovoljno, Sanderson svojim citateljima tvrdi da trecina tog kamenja zvoni poput zvona ako ga se udari cekicem. Iako je svojstvo zvonjave objašnjeno iznimno velikim unutrašnjim naponima uzrokovanim neobicnim i selektivnim trošenjem kamena, debata je nastavljena zbog velikog broja kontradiktornih tvrdnji. Godine, 1981. istraživaci projekta Enigma željeli su se licno uvjeriti u istinitost fenomena na licu mjesta. Njihova saznanja koja su objavljena u "Fate Magazin" uglavnom se podudaraju sa Sandersonovim posmatranjima. Iako su mnogi naucnici zastupali suprotno mišljenje, kamenje nije izgubilo svoje svojstvo zvonjave ako bi se lomilo ili pomicalo sa mjesta na kojem se nalazilo. Kao što i Sanderson tvrdi, kamenje bi zvonilo bez obzira da li bi ga stiskali ili popuštali stisak ali, nije istina da to podrucje izbjegavaju životinje.
Istražitelji su pronašli i sakupili zmije i paukove koji su živjeli u kamenju, a pronašli su i nekoliko mladica biljaka. Nismo sigurni koliko toga zastrašujuceg ne valja u kamenju ali,
zasigurno je polje neobicno i pobudit ce još mnogo rasprave.

23.03.2010.

CHUPACABRA

Ono što je nekada bilo samo bice iz prica srednjeamerickih stanovnika pretvorilo se zadnjih godina u pravu naucnu senzaciju. Naravno da su se našli oni poduzetniji koji su Chupacabru uspjeli pretvoriti i u ekonomsku senzaciju. Majice sa njegovim likom uspješno se prodaju po cijeni od 10$.
Sve je pocelo krajem 60-ih kada su primljeni prvi izvještaji o neobicnom predatoru koji je
desetkovao stada ostavljajuci iza sebe leševe koza, ovaca, kokošiju... ubijenih ugrizom u vrat. Tako je bice i dobilo naziv Chupacabra što znaci "goat sucker" ili kako bi se to nespretno reklo na našem, "sisac koza". Njegovo ponašanje i crvene oci su jedine zajednicke tacke u kojima se slažu svi svjedoci. Neki smatraju da se radi o sivom gušteru jakih stražnjih nogu, oštrih zubi i jezika poput zmijskog. Drugi pak misle da je rijec o pernatom ili cak humanoidnom bicu.
Nakon 1995. broj slucajeva se naglo povecava. Osim iz Puerto Rica i Mexica, stizali su i iz New Yorka, New Jerseya, San Antonioa, San Franciscoa, Miamia ili cak iz Moskve.
Evo samo nekih od njih.
·  Pocetkom 70ih - Brownsville Texas. Rancer je pronašao ubijenog bika bez krvi, bez
tragova predatora.
·  1994. - Puerto Rico. Nekoliko malih sivih bica ciji opis odgovara Chupacabri istjerali
su stanari ispod kreveta u svojoj kuci.
·  11. Mart, 1995. - Orocovis. Pastir je pronašao šest ubijenih ovaca cija je krv
potpuno isisana kroz tri rupice od ugriza na vratu.
·  21. Maj, 1995. - Canavanas, Puerto Rico. Misteriozno je ubijeno 150 ovaca. Za smrt
je okrivljen Chupacabra.
·  19. Novembar, 1995. - Puerto Rico. Ovaj put Chupacabra je okrivljen da je zaklao desetine zeceva, curana, pasa, macaka pa cak i konja. Viden je u dva navrata. Jednom je odmah nestao bez traga a, drugi put je za sobom ostavio komad mesa pernate žrtve. Te je godine zabilježeno najviše slucajeva a Chupacabra je okrivljen za preko 1000 ubijenih životinja a cak su bili napadnuti i ljudi. Svaki puta su svjedoci tvrdili da je bice bilo slicno majmunu koji nije ima rep. Oci su mu bile velike i crvene.
·  Mart, 1996. – Miami. Ubijeno 40 životinja.
·  Septembar, 2000. – Brazil. Nakon što mu je pobio dio stada seljak je uspio ubiti cudnu životinju. Bila je velika poput psa a glava joj je bila slicna bikovoj.
Porijeklo bica je za sada nepoznato. Jedna od vjerojatnih mogucnosti je da se radi o neuspješnom, ili uspješnom, genetskom injženjeringu. Za to se optužuju ili NASA-in, ili vojni laboratoriji za istraživanja na životinjama koji se nalaze u luci Puerto Rico.
Neki su spremni povjerovati da se radi o "mezimcima" iz svemira koje su zaboravili ili
namjerno ostavili njihovi vanzemaljski vlasnici. To se opravdava cestim slucajevima kada se Chupacabra pojavljivao na podrucjima na kojima su prije toga videni NLO-i. Ako bi kombinirali ove dvije teorije, genetski inženjering i vanzemaljsko porijeklo dobijamo trecu, još zanimljiviju. Zbog ociju, nosnica, sive boje i još nekih karakteristika mogli bi pretpostaviti da se radi o križancu greysa i nekog ovozemaljskog predatora.
Mora se priznati da se ta teorija cini najmanje vjerojatnom, ali sigurno nije potpuno
iskljucena. No, možda je to ipak samo još jedno od prirodnih stvorenja koje je tako dugo
izbjegavalo ocima naucnika.

23.03.2010.

ZONA SUMRAKA U BERMUDSKOM TROUGLU

Rub izgubljenog svijeta, Trougao smrti, Groblje Atlantika, Zona sumraka, Vražji trougao, Bermudski trougao - sve su to nazivi za imaginarno podrucje na Atlantiku uz koje se vezuju misteriozne price o nerazjašnjenim nestancima brodova, ljudi i aviona, neobicnim svjetlima, vodenim vrtlozima i slicnim pojavama. Rijec je o podrucju Atlantika kojemu San Juan u Portoriku na Karibima, Fort Lauderdale na Miamiju, te Bermudsko otocje cine vrhove "vražjeg trougla". Ovisno o izvorima, u Bermudskom trouglu se od vremena Kristofora Kolumba do danas dogodilo od 200 do 1000 nesreca. Howard Rosenberg, pisac zaintrigiran tajnama Trougla, u svojim je istraživanjima prikupio podatke o 8000 poziva u pomoc americkoj Obalnoj straži samo tokom 1973. godine, te podatak da je u ovome stoljecu, "vražji trougao" bez traga odnio više od 50 brodova i aviona. Bizarni dogadaji zabilježeni na ovom podrucju datiraju još od vremena kad je Kolumbo doplovio nadomak obalama srednje Amerike. I sam Kolumbo bio je svjedokom neobicnih dogadanja u Trouglu : pri plovidbi njegovih brodova Nina, Pinta i Santa Maria, 1492. godine kompas je poludio, a Kolumbo i posada vidjeli su cudna svjetla na nebu, o cemu postoje zapisi u brodskom dnevniku.

Tajanstvenim tragedijama u Bermudskom trouglu naknadno je pripisano i otkrice broda Mary Celeste : brod je 1872. godine nestao, te naden napušten na pucini, oko 400 milja izvan kursa New York-Genova kojim je plovio prije nestanka. Nije bilo traga života desetero clanova posade.

 NESTANAK "LETA 19"

 Najpoznatiji, pak, dogadaj vezan uz Bermudski trougao, od kojeg, zapravo, i zapocinje moderna legenda, jest nestanak "leta 19". Desilo se to 5. Decembra, 1945. godine kad je pet mornarickih bombardera misteriozno nestalo na rutinskom zadatku, a nestao je i avion upucen u potragu. Ukupno, bez traga je nestalo 27 ljudi. Kao Bermudski trougao, ovo je podrucje "krstio" Vincent Gaddis u clanku "Smrtonosni Bermudski trougao" što ga je 1964. godine objavio u listu Argosi. Zanimanje za fenomen podrucja s kojeg se bestragom nestaje u pravu je euforiju, medutim, preraslo kad je Charles Berlitz 1974. godine objavio bestseller Bermudski trougao. Podgrijavanju euforije puno su pridonijeli i mas-mediji. I danas Bermudski trougao intrigira svojim tajnama, no skeptici su sve glasniji : njihova je teorija da je prava misterija kako je Bermudski trougao uopce postao misterija. Tajanstveno i neobjašnjivo ljudima je oduvijek bilo privlacno i zanimljivo, a uz tajanstvenost, cudo i misteriju nikako ne idu racionalna objašnjenja. No, upravo su takva objašnjenja ona koja za slucajeve iz Bermudskog trougla daju skeptici. Što se Kolumba tice - prema podacima iz njegova brodskog dnevnika - on je poludjeli kompas objasnio odstupanjem izmedu geografskog i magnetskog sjevernog pola. Svjetla koja je opisao kao "velike vatrene buktinje" vjerojatno su bili meteori.

 SVJETSKO PROKLETSTVO !?

 Pronalazak broda Mary Celeste bez posade takoder je objašnjiv : na brodu nije pronaden ni jedan pojas za spašavanje, što navodi na pomisao da su pomorci napustili brod za vrijeme oluje misleci da je Mary Celeste nece izdržati. No, ono što najviše udaljuje od misterija jest cinjenica da je ovaj brod pronaden daleko od Bermudskog trougla, cak u blizini obale Portugala. Razliciti izvori, naime, razlicito odreduju velicinu Bermudskog trougla : ona varira od 500.000 kvadratnih milja do tri puta veceg podrucja. Imaginacija nekih autora u Trougao ukljucuje Azore i Meksicki zaljev. Pripisivane su mu i nesrece koje su se dešavale uz obale Irske, na Pacifiku i Indijskom okeanu. Po tome bi se Trougao mogao nazvati ne bermudskim, nego "svesvjetskim morskim prokletstvom", upozoravaju "trezvenjaci". Oni koji tvrde da cinjenice ne podupiru legendu, dali su objašnjenje i za dešavanja vezana uz "let 19" : posadu svih pet aviona cinili su neiskusni pripravnici, s iznimkom vode patrole porucnika Charlesa Taylora koji tog dana nije imao volje letjeti, pa je misiju cak htio prepustiti drugome. Iako je vrlo brzo utvrdio da mu kompas ne funkcionira, let je nastavio naslijepo, oslanjajuci se na navigaciju prema zemaljskim orijentirima. No, nadošla je oluja, ali je Taylor, dezorijentiran, uprkos upozorenjima pripravnika da je "zapad na drugoj strani", te ne prebacujuci vezu na cistiju radijsku frekvenciju, posadu odveo u pogrešnom pravcu, daleko na Atlantik. Pritom im je i goriva nestalo. Zbog toga su protivnici teorija o cudima u Trouglu govorili da je "jedina misteriozna sila ovdje bila sila gravitacije koja je djelovala na avione bez goriva". Istina je da se nije našao ni najmanji trag ni jednog aviona, no ako ih je porucnik zbilja odveo daleko na Atlantik, vjerojatno su pali na podrucju gdje okean naglo ponire. Unutar Bermudskog trougla leži, naime, gotovo devet hiljada metara duboki Portorikanski rov, najdublja tacka Atlantika, a avioni i brodovi koji tamo potonu rijetko se ponovno vidaju.

 ZAUSTAVLJENI SATOVI

 Što se tice "martin marinera", aviona upucenog u potragu, za koji mnogi misle da je nestao u Bermudskom trouglu, istina je da se nije vratio : eksplodirao je ubrzo nakon polijetanja, što nije bilo neobicno jer su "marineri" bili poznati po neispravnim tankovima za gorivo. S druge strane, opet, puno je dogadaja koji su se desili u Bermudskom trouglu za koje je doista teško naci ikakvo razumno objašnjenje. U to spada, medu ostalima, slucaj putnickog leta National Airlinesa 727 koji je na 10 minuta nestao s radarskih ekrana na Mijamijskom medunarodnom aerodromu. Po dolasku, posada je porekla da se bilo šta cudno dogadalo, osim što su "deset minuta letjeli kroz laganu maglu". Svi satovi u avionu, medutim, kasnili su deset minuta, iako su ih provjerili s aerodromom neposredno prije neobjašnjivih deset minuta "prolaska kroz maglu". Još je nekoliko pilota imalo slicnih iskustava s promjenama vremena nakon prolaska kroz iznenadne "maglice", što, naravno, diže cijenu objašnjenjima koja nisu racionalna, ali možda bolje objašnjavaju misterij Bermudskog trougla cak i ako su suprotna prirodnim zakonima fizike. Takvo je objašnjenje na primjer ono o aberantnim energetskim poljima koja kreiraju vremenske rupe. Još jedan slucaj koji potkrepljuje ovu teoriju je onaj manje sretnog pilota po imenu Carolyn Casico i njezina putnika. Carolyn, pilot s licencom, poletjela je na charter let do otoka Turka u Bermudskom trouglu. Kad se približila otoku, osoblje na zemlji vidjelo je njezin avion kako besciljno kruži. Radiooperater na aerodromu nije dobivao odgovore na pokušaj radiokontakta, ali je cuo rijeci koje je ona izmijenila s putnikom: Ne razumijem ! Ovo bi trebao biti Grand Turk, ali dolje niceg nema. Pravo je mjesto na mapi, oblik je pravi, ali ovaj otok izgleda nenaseljen : nema zgrada, nema putova, nicega ! Nakon nekoliko krugova, okrenula se i odletjela. Carolyn i njezin putnik nisu više nikad videni. Loše vrijeme ? Vremenske rupe ? Otmice vanzemaljaca ? Mnoge teorije pokušavaju objasniti dogadaje iz Bermudskogtrougla.

 ŠTA JE ISTINA !?

 Vanzemaljci, djelovanje kristala s Atlantide, zli ljudi s antigravitacijskim uredajima i drugim cudnim tehnologijama, te vrtlozi iz cetvrte dimenzije, teorije su omiljene medu piscima fantastike. Medu tehnološki orijentiranima, pak, omiljene su teorije o magnetskim poljima okeanskim flatulencijama, odnosno metanskom plinu s dna okeana. Medu skepticima igraju teorije o vremenu (oluje, uragani, tsunamiji, zemljotresi), loša sreca, gusari, eksplozije tereta, nesposobnost navigatora, te ostali prirodni i ljudski uzroci. Broj brodoloma, kažu oni skloniji realisticnim objašnjenima, na ovom podrucju nije neuobicajen kad se usporedi s velicinom podrucja, smještajem i gustocom prometa. Mnogi brodovi i avioni, osim toga, koji se vode kao misteriozno nestali u Bermudskom trouglu, uopce nisu bili u ovom podrucju.

 NAJPOZNATIJE NESRECE U BERMUDSKOM TROUGLU

 Bermudski trougao je od 1945. godine "progutao" nekoliko stotina aviona i brodova, te više od 1000 ljudi. Uz najcuveniji nestanak, onaj "leta 19" 1945. godine, nesrece koje su izazvale najviše zanimanja javnosti su :

 GODINA OPIS NESRECE

 1918. Brod USS Cyclops nestao je zajedno s 300 ljudi na putu iz Barbadosa u Baltimore

1941. Brodovi Proteus i Nereus nestali na odvojenim putovanjima s Djevicanskih otoka u SAD

1947. Vojni C-45, supertvrdava, nestao je 100 milja od Bermuda

1948. Cetveromotorni Tudor IV. izgubljen s 31 žrtvom

1948. DC-3 izgubljen s 32 putnika i posadom

1949. Nestaje drugi Tudor IV.

1950. Golemi globemaster americkih zracnih snaga – izgubljen

1950. Americki teretni brod SS Sandra, 350 stopa dugacak, potonuo bez traga

1952. Britanski transportni avion york izgubljen s 33 covjeka

1954. Lockheed constellation americke mornarice nestao s 42 osobe

1956. Hidroavion Martin P5M americke mornarice nestao s 10 clanova posade

1962. KB-50, tanker-avion americkih zracnih snaga – izgubljen

1963.

Marine Sulphur Queen, 425 stopa dugacki americki teretni brod, nestao s kompletnom

posadom. Nikad nisu poslali SOS niti je ikad naden ikakav ostatak broda

1963. Dva golema stratotankera americkih zracnih snaga nestaju na jednostavnoj vježbi

1963. Nestaje cargo master C-132

1967. Vojni YC-122 pretvoren u teretni avion – izgubljen

1970. Francuski teretnjak Milton Iatrides nestao

1972. Njemacki teretnjak Anita, 20.000 tona, nestao s 32 clana posade

 POSLJEDNJI NESTANAK

 U Junu, 1997. godine, na podrucju Bermudskog trougla britanska je fregata našla napuštenu jahtu. Jahta je, kako se pokazalo, pripadala Ralfu Shillingu i njegovoj supruzi, njemackom paru ciji je nestanak prijavljen deset mjeseci prije. Casnici s britanske fregate zamijetili su cudan izgled jahte : bila je bez jedara, konopci su visjeli, a unutra je pronadena odjeca, pune pepeljare i otvorena knjiga koja je izgledala kao da ju je netko ostavio samo na trenutak.

 

TESLINA TEHNOLOGIJA !?

Naravno da ima mnogo mjesta na svijetu s opasnim strujama i problemima s odredivanjem smjera, ali zašto je baš Bermudski trougao mjesto gdje se dogadalo toliko mnogo nesretnih slucajeva ? Racionalna objašnjenja koja daju skeptici nisu svima dovoljna. Maštovitije eksplikacije puno bolje prolaze. Evo nekih. Vanzemaljci su jedan od mogucih razloga tako cestim nestancima u Bermudskom trouglu. Antigravitacijska tehnologija ili druge energije s drugih svjetova mogle su biti odaslane ili s NLO-a, u što vjeruju mnogi od prijašnjih izvjestitelja o zbivanjima u trouglu. Takoder, Trougao možda krije podmorsku zemaljsku bazu za vanzemaljce koji žele zadržati svoju privatnost i odašilju energiju koja ometa previše približena prometala. Drugi vjeruju da je fenomen Bermudskog trougla prouzrocen izgubljenim gradom Atlantidom koji je potonuo hiljade stopa ispod vodene površine. Naprednost Atlantide u doba kad je potonula pocivala je na moci energetskih kristala. Moguce je da ovi kristali još uvijek pocivaju na dnu okeana u nekom promijenjenom stanju odašiljuci zrake energije koje ili zbunjuju instrumente vozila, ili ih sve zajedno dezintegriraju. Napokon, mnogi vjeruju da je Bermudski trougao energetsko polje koje je proizveo covjek na osnovi tehnologije Nikole Tesle. VLF rezonantni odašiljaci (tehnologija za koju mnogi vjeruju da je koristi sjevernoamericka komanda zracne obrane NORAD) imali bi antipod direktno u sredini Bermudskog trougla.

Ovaj hipoteticki sustav bio bi sposoban ponovno napuniti tajne klase podmornica na elektricni pogon o cijem se postojanju spekulira i definitivno bi omogucili dovoljno interferencije (preklapanja valova) da izoblice signale koje avioni i brodovi stvarno šalju.

 I JAPAN IMA "VRAŽJI TROUGAO"

 Americki odbor za zemljopisno nazivlje ne prepoznaje Bermudski trougao kao službeni naziv niti vodi službeni dosje o tom podrucju. Što o cudima Bermudskog trougla kažu Stožer Americke obalne straže i Povijesni mornaricki centar SAD-a ? Bermudski ili "vražji" trougao zamišljeno je podrucje locirano uz jugoistocnu atlantsku obalu SAD-a, uz koje se vezuje visoka ucestalost neobjašnjenih nestanaka brodova, malih plovila i aviona. Bezbrojne teorije nudene su u istoriji ovog podrucja u pokušaju da se objasne brojni nestanci. Najprakticnije su one koje se odnose na vremenske prilike i ljudske greške. Vecina nestanaka može se pripisati jedinstvenosti prirodnog okružja na ovom podrucju.

"Vražji trougao" je jedno od dva mjesta na Zemlji gdje magnetski kompas pokazuje pravi sjever. Normalno, on pokazuje prema magnetskom sjeveru. Ova razlika je poznata kao varijacija kompasa. Razmjeri ove varijacije mijenjaju se sve do 20 stepeni. Ako se to ne uzme u obzir, navigator se može naci vrlo daleko izvan kursa i u velikoj nevolji. Podrucje koje japanski i filipinski pomorci zovu "vražje more", smješteno uz istocne obale Japana, pokazuje iste magnetske karakteristike. Ono je takoder poznato po misterioznim nestancima. Još jedan faktor okoline je krajnje promjenjiva i turbulentna Golfska struja koja može brzo ukloniti svaki trag nesrece. Nepredvidivi karipsko-atlantski meteorološki obrazac takoder ima svoju ulogu. Iznenadne lokalne oluje s grmljavinom i prolomima oblaka cesto zazivaju nesrece za pilote i pomorce. Napokon, topografija okeanskog dna varira od širokih plicina do nekih od najdubljih morskih brazda na svijetu. S medudjelovanjem snažnih struja nad mnogim grebenima topografija je u stanju neprestane promjene, stalno se pojavljuju novi navigacijski rizici. Ono što se ne može predvidjeti jest ljudski faktor. Golemi broj jahti i turistickih brodica putuje vodama izmedu Floride i Bahama. Precesto se ovo podrucje prelazi u premalim brodovima s premalim poznavanjem rizika podnevlja i bez dobrih pomoraca. Obalna straža nije impresionirana natprirodnim objašnjenjima nesreca na moru. Njihova iskustva govore da snage prirode i nepredvidivost ljudske vrste udružene svake godine izrode najfantasticnije situacije i dogadaje.


Čudno
<< 08/2010 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
12638

Powered by Blogger.ba